25,00 KM
Naš život bi osim običnog postojanja,
trebao imati i neki smisao,
kako bi naše postojanje imalo ikakvog smisla.
Ovu knjigu trebate pročitati!
Knjiga Ja džukela Borisa Škarice, oprezno podnaslovljena kao “Hronika & antihronika”, prvenstveno je zbirka priča koja bi se, u nešto fleksibilnijem razumijevanju književnih žanrova, mogla prihvatiti i kao autobiografski roman. Od uvodne autorove autorefleksije “Hoću pisati”, gdje se već prvom rečenicom naglašava: “Hoću da, poslije svih početaka, počnem i da pišem, a šezdeset mi je godina. Koliko god bila čudna i neobična, ova ideja mi je sasvim prihvatljiva,
možda zbog toga što su u mom životu oduvijek dominirali počeci, …” U kasnijim pripovjedačkim dionicama otvaraju se široki pričalački prostori u kojima ni jednog trenutka ne posustaje nesvakidašnja autentična magija priče i pričanja. Naglašavam to što valja znati da je autor ove knjige, prije svega, doktor medicine, i tu svoju pripovjedačku nesvakidašnjost prvenstveno ostvaruje Bogom darovanim talentom a ne nekim svojim književničkim obrazovanjem i ostvarenim iskustvom u spisateljskom oblikovanju.
Pozovite
Hadžem Hajdarević –
Knjiga Ja džukela Borisa Škarice, oprezno podnaslovljena kao “Hronika & antihronika”, prvenstveno je zbirka priča koja bi se, u nešto fleksibilnijem razumijevanju književnih žanrova, mogla prihvatiti i kao autobiografski roman. Od uvodne autorove autorefleksije “Hoću pisati”, gdje se već prvom rečenicom naglašava: “Hoću da, poslije svih početaka, počnem i da pišem, a šezdeset mi je godina. Koliko god bila čudna i neobična, ova ideja mi je sasvim prihvatljiva, možda zbog toga što su u mom životu oduvijek dominirali počeci,…” U kasnijim pripovjedačkim dionicama otvaraju se široki pričalački prostori u kojima ni jednog trenutka ne posustaje nesvakidašnja autentična magija priče i pričanja.
Hamza Ridžal –
Dominik Moisi u sjajnoj studiji Geopolitika emocija tvrdi da je 20. stoljeće bilo stoljeće ideologija, a da je 21. stoljeće identiteta. U umreženom svijetu sveopće povezanosti bitno je istaknuti svoju individualnost, svoju razliku i osobnost, što možemo učiniti svakim svojim aktom ukazujući na slojevitost vlastitoga bića. U tom smislu, knjiga dr. Borisa Škarice, kao akt otkrivanja sebe kroz riječ, predstavlja jedan nesvakidašnji pohod u maglovite dubine sebstva. Taj pohod na vlastiti život – podjednako bogat i težak, istovremeno smislen i preokupiran pitanjima bez odgovora – jednako je književni koliko i psihoanalitički.
Ovu žanrovski neodredivu knjigu autor ispisuje bez lažne sladunjavosti i retoričke pirotehnike. Njegov stil ne trpi mudrosti izrečene s pozicija mističkih spoznaja. A ipak, jezik ove knjige je moćan, a njen ritam poput planinskog potoka koji sam sebi skače u njedra. Upravo je jezik možda i najveća vrijednost ovog djela, što je nesumnjivo – s obzirom na činjenicu da je autor doktor medicine – najvažnije svjedočantvo Škaricinog bogom danog književnog talenta.